U okviru obilježavanja manifestacije „Grebak- put života“, ministar za boračka pitanja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde Zijad Briga i predstavnici Koordinacije boračkih udruženja posjetili su jučer mezarje rahmetli Hasana Turčala Brzog i njegovih saboraca u Pazariću.
Učenjem fatihe i polaganjem cvijeća na mezarje odata je dužna počast ovom istinskom heroju.
Hasan Turčalo Brzi poginuo je kao vodič na putu spasa, godinu i po dana nakon što je prvi prešao ovaj put 6.maja 1992. godine. U to vrijeme Grebak je za Goražde značio život, stanica za snabdijevanje hranom gladnog Goražda.
U maju i junu 1992., u vrijeme teških dana za grad Goražde, Haso Turčalo sa svojom grupom u Goražde je unio oko 150 hiljada metaka, veće količine lijekova… U to preteško doba, narod na slobodnim teritorijama istočne Bosne smislio je devizu da “bez Hasa nema spasa”.
Kolone ljudi su od sela Zorovići kretale prema Grepku pravcem Ruda Glava – Voda Petrovica – Kacelj – Ruda Brda – škola u Račićićima -Zbić – Grebak. Na čelu kolone najčešće je bio vođa Haso Turčalo, a često i njegov brat Abid. Negdje pred svitanje, kolona od nekoliko hiljada ljudi stizala bi do Logističke baze Istočnobosanske operativne grupe Armije RBiH na Grepku. Tu su uzimali brašno i čekali novu noć kako bi krenuli nazad.
Hasan Turčalo Brzi bio je suvereni vladar na ovoj teritoriji rizika i neizvjesnosti.
Turčalo, prijeratni profesor historije, bio je komandant bataljona u Prvoj drinskoj udarnoj brigadi Armije RBiH, kojom je komandovao rahmetli Zaim Imamović. Sa svojim borcima Turčalo je odbranio strateški važan Klek i mjesto Orahovice, osvojio Borovac…
Od 17. aprila 1993. kota Kacelj na putu spasa prema Grepku i dalje ka Igmanu pala je pod srpsku kontrolu, a time je definitivno prekinuta komunikacija Goražda sa slobodnom teritorijom pod kontrolom Armije RBiH. Turčalo je sa 6. na 7. juni 1993. sa Grepka poveo 150 boraca prema Goraždu. Uspio ih je dovesti do položaja goraždanskih branilaca, usmjeriti i krenuti nazad na Grebak po Hamida Bahtu, Zaima Backovića, Džemala Najetovića, Vehbiju Karića i Nešeta Muminagića, koje je trebao uvesti u Goražde.
A onda, sačekan je u jednoj zasjedi, kakvih je na stotine ranije uspješno zaobišao. Haso je sa svojim pratiocima Seadom Bajramovićem, Dževadom Efendićem i Fehimom Kulaševićem nestao.
Njihova tijela su razmijenjena nakon pada Bjelašnice ujesen 1993. i ukopana kraj džamije u Pazariću. Nakon agresije, Hasanovom bratu Abidu, srpski oficiri su otkrili da su tijela pronašli četiri mjeseca nakon ubistva na mjestu Gora, udaljenom 200 metara od srpskih položaja prema Grepku, nekoliko metara iznad puta kojim su prolazili konvoji.
Major Hasan Turčalo posthumno je 1995. godine odlikovan prizanjem “Zlatni ljiljan”. Vrijeme iza nas nepovratno i bolno podsjeća da su ljudi poput Hasana Turčala, koji su uspostavljali dobrim dijelom naš sistem vrijednosti u borbi za goli opstanak, bili samo ljudi i ništa više. Krhki i prolazni, ali zato neponovljivi i jedinstveni u svojoj hrabrosti i ljudskosti.